Naplata potraživanja jedno je od pitanja koja najizravnije utječu na likvidnost poduzetnika.
Upravo zato je pitanje – kako naplatiti potraživanja – jedno od najčešćih pitanja koje čujemo u odvjetničkoj praksi.
U nastavku se iz istog razloga u edukativne svrhe iznosi 14 praktičnih smjernica, podijeljenih u četiri kategorije, koje obuhvaćaju cijeli ciklus upravljanja potraživanjima – od prevencije do prisilne naplate:
VAŽNA NAPOMENA.: svi tekstovi na lucija.legal – premda je iste pisala odvjetnica – pisani su jednostavnim, razgovornim jezikom. Pravna je terminologija namjerno izostavljena radi lakšeg razumijevanja, a određeni su pravni instituti vrlo pojednostavljeno opisani – iako je njihov smisao zadržan. Svi su tekstovi i primjeri dani su u svrhu edukacije čitatelja i informiranja javnosti. Ni jedan tekst ne sadrži individualizirani ni specifični pravni savjet. Za rješavanje konkretnih pravnih pitanja izričito se savjetuje konzultiranje s vašim odvjetnikom.
I. - Prevencija - Provjera boniteta poslovnog partnera
Najučinkovitija naplata potraživanja jest ona do koje uopće ne mora doći – jer je rizik neplaćanja prepoznat prije ulaska u poslovni odnos.
Provjera boniteta druge ugovorne strane stoga bi trebala prethoditi svakoj značajnijoj transakciji.
U nastavku nekoliko jednostavnih mogućnosti provjere boniteta.
1. Provjera financijskih izvještaja putem sudskog registra
Financijski izvještaji trgovačkih društava za protekla razdoblja javno su dostupni.
Pretragom sudskog registra prema nazivu pravnog subjekta, a zatim odabirom subjekta putem njegova MBS-a, u kategoriji “Podaci o subjektu/objave” pod podnaslovom “Financijska izvješća” dostupna je poveznica na Registar godišnjih financijskih izvještaja (RGFI).
Istim putem moguće je preuzeti, u pravilu, sljedeće dokumente:
- bilancu za poduzetnike
- račun dobiti i gubitka za poduzetnike
- bilješke uz financijske izvještaje
- odluku o raspodjeli dobiti ili pokriću gubitka
Već iz računa dobiti i gubitka mogu se izvesti relevantni zaključci o likvidnosti, opsegu poslovanja i trendovima poslovanja potencijalnog partnera u proteklim godinama.
2. Izvještaj o bonitetu – obrazac BON1
Putem interneta ili u poslovnicama FINA-e može se zatražiti obrazac BON1 – izvještaj o bonitetu poslovnog subjekta (orijentacijski trošak 30–40 EUR; cijene su podložne promjeni i provjeravaju se prema važećem cjeniku FINA-e).
BON1, uz opće podatke i pokazatelje poslovanja u protekle dvije godine, sadrži i podatke o kretanju broja zaposlenih i njihovim prosječnim plaćama, stanju novčanih sredstava tijekom protekle godine, rangu subjekta unutar djelatnosti te objašnjenja pojedinih pokazatelja.
Riječ je o izvještaju koji se osobito preporučuje prije transakcija veće vrijednosti.
3. Provjera blokade računa SMS porukom
FINA omogućuje i brzu provjeru je li račun poslovnog subjekta trenutno blokiran: slanjem (isključivo) OIB-a subjekta na broj 818058 povratno se dostavlja informacija o postojanju blokade.
Cijena usluge iznosi 1,66 EUR s PDV-om (informativno).
S obzirom na trošak, riječ je o provjeri koju se gotovo uvijek isplati provesti neposredno prije sklapanja posla ili isplate avansa.
4. Komercijalni servisi za praćenje većeg broja subjekata
Poduzetnicima koji posluju s većim brojem partnera na raspolaganju su i komercijalni servisi (primjerice Fininfo.hr) koji u sklopu pojedinih paketa omogućuju dnevno obavještavanje o promjenama kod svih praćenih subjekata – uključujući blokade, stečajne i predstečajne postupke.
Kod FINA-e se također moguće pretplatiti na kontinuirano praćenje statusnih promjena određenih poslovnih subjekata.
Takvim praćenjem znatno se smanjuje rizik propuštanja rokova za prijavu tražbina.
Detalji i cijene usluge dostupni su odgovarajućem stranicama.
II. PREVENCIJA – INSTRUMENTI ZAŠTITE VJEROVNIKA
5. ZAKLJUČEN UGOVOR
Poslovanje bez pisanog ugovora – po načelu “lako ćemo” – u praksi najčešće generira najviše sporova.
Pisanim ugovorom jasno se određuju obveze ugovornih strana, međusobna očekivanja i – što je osobito važno – rokovi ispunjenja.
Ozbiljan poslovni partner, a osobito kod transakcija veće vrijednosti, izvjesno neće opstruirati prijedlog sklapanja pisanog ugovora, štoviše – čak će na istom i inzistirati.
S druge strane, odbijanje sklapanja ugovora – samo po sebi predstavlja ozbiljan upozoravajući signal o pouzdanosti druge strane.
6. Poslovna komunikacija u pisanom obliku
Dogovore postignute telefonski preporučuje se potvrditi elektroničkom poštom – ili zatražiti takvu potvrdu od druge strane.
U slučaju kasnijeg spora, pisana korespondencija predstavlja dokaz o sadržaju i vremenu postignutih dogovora, čime se znatno olakšava dokazni položaj vjerovnika.
Premda i poruke iz aplikacija poput WhatsAppa mogu poslužiti kao dokazno sredstvo, uredna poslovna e-mail korespondencija u sudskom spisu djeluje znatno uvjerljivije.
7. Instrumenti osiguranja – zadužnica i bankarska garancija
Za osiguranje tražbina manjih iznosa u praksi se najčešće koristi zadužnica, dok je za tražbine veće vrijednosti primjereniji instrument bankarska garancija.
Primjer: isplaćuje li se izvođaču avans od 10.000 EUR, opravdano je zatražiti potvrđenu (solemniziranu) zadužnicu na isti iznos.
Ne ispuni li izvođač svoju obvezu, vjerovnik zadužnicu podnosi na naplatu i u pravilu se namiruje izravno s računa dužnika.
Potvrđena zadužnica ima svojstvo ovršne isprave – jednako kao i pravomoćna sudska presuda.
U praksi isto znači mogućnost naplate:
- bez prethodnog sudskog postupka kojim bi se vodio na zahtjev za isplatu, a koji nerijetko traje godinama;
- bez provođenja dokaznog postupka za isti sudski postupak;
- bez troškova zastupanja, sudskih pristojbi, očevida i vještačenja u navedenom sudskom postupku;
Vrlo često, se sama zadužnica izdaje “u pratnji” ugovora kojim se pri navedenom definira u koju se svrhu zadužnica izdaje, kome se predaje te pod kojim se uvjetima može podnijeti na naplatu.
8. Pravodobno postupanje
Postoje li indicije da druga strana izbjegava ispunjenje obveze – poduzimanje koraka radi naplate potraživanja ne treba odgađati.
Naime, protekom vremena u pravilu slabi dokazni položaj vjerovnika, a kod pojedinih vrsta ugovora primjenjuju se i posebni zakonski rokovi – neovisno o jesu li ugovorom izrijekom predviđeni.
Konačno, pasivnošću se vjerovnik izlaže i riziku zastare.
Opći zastarni rok prema Zakonu o obveznim odnosima iznosi pet godina, dok međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora zastarijevaju u kraćem roku od tri godine – što je u poslovnoj praksi rok koji se iznenađujuće lako propusti.
3. MIRNO RJEŠENJE – NAJISPLATIVIJI PUT NAPLATE
Mirno rješenje u pravilu je najisplativije za obje strane – čak i ako podrazumijeva sklapanje aneksa ugovora ili nagodbe kojom se produljuju rokovi plaćanja ili ugovara obročna otplata.
Troškovi, trajanje i neizvjesnost sudskog postupka gotovo uvijek premašuju ustupke učinjene radi mirnog rješenja.
9. Provjera radi li se o previdu ili slučajnoj grešci
Prije poduzimanja bilo kakvih daljnjih radnji, uputno je provjeriti je li izostanak plaćanja posljedica obične pogreške ili previda.
Dovoljan je neutralan upit, primjerice:
“Poštovani, primijetili smo da račun br. __ nije podmiren. Možete li provjeriti status? Ako vam je potrebna dodatna dokumentacija, rado ćemo je dostaviti.”
10. Samostalno sastavljen poziv na podmirenje dospjelih potraživanja
Prvu pisanu požurnicu vjerovnik može sastaviti i samostalno, bez angažiranja odvjetnika.
Iskustvo pokazuje da uključivanje odvjetnika u ranoj fazi nerijetko smanjuje izglede za mirno rješenje – druga strana dopis s potpisom odvjetnika doživljava kao najavu spora i zauzima obrambeni stav.
Takvo pismeno ne mora (i ne treba) nositi naziv “opomena”; primjereniji su nazivi poput “poziv na mirno rješenje” ili “prijedlog podmirenja potraživanja”.
Ton dopisa treba biti umjeren, ali sadržajno potpun:
- iznos koji nije podmiren te proizvodi/usluge na koje se odnosi;
- broj i datum neplaćenog računa;
- iznos zateznih kamata (preporučljivo navesti samo ako je riječ o znatnijem iznosu);
- jasan rok za očitovanje, podmirenje ili prijedlog rješenja.
Prije slanja, dopis je u određenim slučajevima korisno dati na uvid stručnoj osobi – kako pojedine formulacije ne bi naknadno bile upotrijebljene na štetu vjerovnika.
11. Opomena pred tužbu
Izostane li reakcija na poziv za mirno rješenje, sljedeći je korak opomena pred tužbu, koju – vrlo često – u praski sastavlja odvjetnik.
Opomenom pred tužbu vjerovnik jasno komunicira ozbiljnost namjere – a praksa pokazuje da upravo u toj fazi dolazi do rješenja znatnog broja predmeta, jer dužnik shvaća da vjerovnik neće odustati, dok se sudski postupak još uvijek može izbjeći.
U opomeni pred tužbu drugu je stranu moguće pozvati i na sklapanje nagodbe, kojom se mogu ugovoriti izmijenjeni uvjeti plaćanja, djelomične otplate, dodatni instrumenti osiguranja ili prijeboj međusobnih tražbina.
IV. PRISILNA NAPLATA – OVRHA I SUDSKI POSTUPAK
Izbor postupka prisilne naplate ovisi o dokumentaciji kojom vjerovnik raspolaže.
U nastavku se instrumenti prikazuju redoslijedom od najbržih prema najsloženijima.
13. ŠTO JE OVRHA NA TEMELJU OVRŠNE ISPRAVE?
Raspolaže li vjerovnik ovršnom ispravom – potvrđenom zadužnicom, pravomoćnom i ovršnom presudom, ovršnim javnobilježničkim aktom ili solemniziranom privatnom ispravom – sudski se postupak u pravilu preskače i prelazi se izravno na naplatu.
Ovršna isprava u pravilu se najprije podnosi FINA-i radi provedbe ovrhe na novčanim sredstvima dužnika.
Ne bude li ta ovrha uspješna (primjerice zbog postojeće blokade računa), vjerovniku stoji na raspolaganju prijedlog za ovrhu na drugim predmetima ovrhe – nekretninama, poslovnim udjelima, pokretninama ili imovinskim pravima.
Ključna je prednost ovrhe na temelju ovršne isprave je što je ovršenik ne može zaustaviti “običnim” prigovorom – za razliku od ovrhe na temelju vjerodostojne isprave.
14. ŠTO JE OVRHA NA TEMELJU VJERODOSTOJNE ISPRAVE?
Vjerodostojna isprava po pravnoj je snazi bitno slabija od ovršne isprave. Ovršni zakon definira više vrsta vjerodostojnih isprava, no u praksi se najčešće radi o:
- računu
- izvatku iz poslovnih knjiga
- obračunu kamata
Postupak u pravilu teče ovako: vjerovnik, u pravilu putem odvjetnika, podnosi prijedlog za ovrhu putem sustava e-Ovrhe.
Ocijeni li prijedlog urednim, javni bilježnik donosi rješenje o ovrsi i dostavlja ga ovršeniku, koji u roku od osam dana može izjaviti prigovor.
Izjavi li ovršenik prigovor, predmet se – neovisno o sadržaju prigovora – po automatizmu upućuje sudu, gdje se postupak nastavlja kao parnica (v. smjernicu 14.).
Ne izjavi li prigovor, rješenje o ovrsi postaje pravomoćno i ovršno te se s njime dalje postupa kao s ovršnom ispravom (v. smjernicu 12.).
15. Naplata bez ovršne i vjerodostojne isprave – parnični postupak
Ne raspolaže li vjerovnik ni ovršnom ni vjerodostojnom ispravom, prisilna je naplata moguća isključivo kroz parnični postupak.
Njegov tijek – u pravilu – u sažetom prikazu, obuhvaća sljedeće faze:
- sastav tužbe i prilaganje dokazne dokumentacije;
- dostavu tužbe tuženiku i čekanje odgovora na tužbu;
- pripremno ročište – uz moguće odgode;
- glavnu raspravu: saslušanja svjedoka kroz više ročišta, očevide, vještačenja i saslušanja vještaka;
- prvostupanjsku presudu;
- žalbeni postupak – uz mogućnost ukidanja presude i vraćanja predmeta na ponovni postupak;
- u slučaju ponovljenog postupka: ponovna saslušanja, novu prvostupanjsku presudu i novi žalbeni postupak;
- konačno – pribavljanje klauzule pravomoćnosti i ovršnosti
Tek po pravomoćnom okončanju postupka vjerovnik s presudom kao ovršnom ispravom pokreće ovrhu (v. smjernicu 13.) – pri čemu se može dogoditi da je dužnik u međuvremenu blokiran, a u redu za naplatu pred njim stoji niz vjerovnika ranijeg reda prvenstva.
Upravo zbog trajanja, troškova i neizvjesnosti parničnog postupka, prevencija i mirno rješenje u praski se uvijek pokazuju jednostavnijim izborom.
